"KAO MALI SAM IMAO SVE, KAO SIN PABLA ESKOBARA" Najbogatiji klinac 90-ih sa 6 godina je vozio auto i posedovao oružje, a otac mu je ubijen zajedno sa Arkanom
Dodajte Kurir u vaš Google izborŽivot u senci poznatog imena često nosi teret koji javnost ne vidi. Dok jedni nastavljaju porodični put i završavaju u policijskim dosijeima, drugi odlučuju da prekinu začarani krug i izgrade potpuno drugačiji život.
Jedan od onih koji tvrdi da je uspeo da se otrgne od sveta kriminala jesteAleksandar Mandić,sin pokojnog Milenka Mandića Mande, koji je pre tri godine za Kurir otvoreno govorio o odrastanju posle ubistva svog oca u hotelu "Interkontinental" 2000. godine, kada je stradao zajedno sa Željkom Ražnatovićem Arkanom.
Mandić je u medijima dobio nadimak "najbogatiji klinac 90-ih godina". Sa nepunih 6 godina je vozio automobil, posedovao oružje, živeo u vili, pohađao francusku školu, imao guvernantu, trenirao boks i fudbal. Za sebe kaže da je bio sin najboljeg oca na svetu i da je živeo bajku koja je nasilno prekinuta kada su mu ubili oca 15. januara 2000. godine u beogradskom hotelu "Interkontinental".
- Bio sam pozivan u razne grupe, kartele, akcije... Ko zna gde bih završio. Posle ubistva su mi i pretili. Kao mali sam sve imao, kao sin Pabla Eskobara, samo što moj otac nije radio drogu. Otac mi je zvezde sa neba skidao, sve mi je pružao, ali sam ja izabrao drugačiji put - ispričao je Mandić tada za Kurir.
Rekao je da mu je očeva smrt potpuno promenila život.
- Nisam znao da je bio atentat. Mislio sam da su se njih dvojica između sebe pokačili. To je bio šok. Kao da sam pao sa Ajfelove kule na beton. To su traume koje ostaju zauvek - prisetio se.
Njegova priča pokazuje da ni odrastanje u okruženju u kojem su kriminal, nasilje i opasnost deo svakodnevice ne mora nužno da odredi nečiju budućnost.
Mandić je otkrio i kakav mu je život sada, sa obzirom na to da je čak i napisao knjigu o svom ocu, koji je ubijen zajedno sa Željkom Ražnatovićem Arkanom u hotelu Interkontinetal 2000. godine.
- Danas je moj život relativno običan, doduše nije oduvek takav bio. Bilo je drugo vreme, ljudi i atmosfera. Danas je sve brže i modernije, tada nije moglo sve brzo da se odradi. Živelo se uvek na ivici nekog skandala. Nije bilo straha, čak ni te kobne 2000. godine.
Strah nikada nije prisutan, na opasnost se pod tim okolnostima ne gleda tim očima. Moj pokojni otac i komadant nisu očekivali da će se to tada dogoditi, mada svi koji su mogli da procene situaciju znali su da starost neće dočekati na regularan način. Svaki dan se gubilo po nekoliko dana.
Zašto neka deca nastave očevim stopama?
Kriminolozi godinama pokušavaju da odgovore na pitanje zbog čega pojedina deca ljudi iz podzemlja gotovo po pravilu završe u kriminalnim krugovima, dok druga uspeju da pobegnu od takvog života.
Odgovor, kako pokazuju istraživanja, nije jednostavan.
Nauka danas odbacuje ideju da postoji "gen za kriminal". Umesto toga, stručnjaci ukazuju da presudnu ulogu imaju porodično okruženje, sistem vrednosti, društvo u kojem dete odrasta i ljudi koji ga okružuju. Ako dete od malih nogu posmatra da se problemi rešavaju silom, da se novac stiče nezakonito i da se autoritet gradi strahom, postoji velika verovatnoća da će upravo takav model ponašanja prihvatiti kao normalan.
Luksuz koji krije drugu stranu priče
Deca ljudi iz kriminalnog miljea često odrastaju okružena skupim automobilima, luksuznim kućama, putovanjima i novcem. Na prvi pogled, takav život može delovati privlačno. Međutim, iza svega se neretko kriju stalni sukobi, pretnje, strah od osvete, policijske istrage i mogućnost da porodica preko noći ostane bez svega.
Upravo o tome govorio je i Mandić, ističući da su pojedinci iz podzemlja pokušavali da ga uvuku u svoje redove. Njegov primer pokazuje koliko je teško odoleti pritisku kada odrastate među ljudima kojima je kriminal način života.
Šta kaže nauka?
Višedecenijska istraživanja sprovedena u Velikoj Britaniji, Holandiji i Švedskoj pokazala su da deca roditelja koji imaju kriminalnu prošlost imaju veću verovatnoću da i sama dođu u sukob sa zakonom.
Ipak, autori tih studija naglašavaju da povećan rizik ne znači unapred određenu sudbinu. Na životni put utiču obrazovanje, vršnjaci, sportske aktivnosti, posao, ali i prisustvo pozitivnih uzora koji mogu promeniti pogled na svet.
Italija pokušava da prekine začarani krug mafije
Sa istim problemom godinama se suočava Italija. U pojedinim regionima, gde mafija decenijama ima snažan uticaj, razvijeni su posebni programi namenjeni deci mafijaških porodica. Cilj je da se maloletnicima omogući odrastanje van sredine u kojoj su kriminal i nasilje postali svakodnevica.
Stručnjaci smatraju da upravo promena okruženja često predstavlja ključni trenutak koji odlučuje da li će dete krenuti putem svojih roditelja ili izgraditi sasvim drugačiji život.
U Srbiji ima i jednih i drugih primera
Srpsko podzemlje godinama beleži slučajeve u kojima su sinovi nastavili očev kriminalni posao, ali i one koji su odlučili da se od njega potpuno distanciraju. Neki su završili u zatvoru, neki izgubili život u obračunima, dok su drugi postali sportisti, preduzetnici ili autori knjiga, pokušavajući da iza sebe ostave teret prezimena koje nose.
Upravo zbog toga stručnjaci upozoravaju da dete ne treba posmatrati kroz prizmu grešaka njegovih roditelja.
Prezime nije presuda
Priča Aleksandra Mandića pokazuje da životni put ne mora biti unapred određen, čak ni kada odrastate u okruženju koje mnogi povezuju sa kriminalom.
Iako statistika pokazuje da su deca ljudi iz podzemlja izložena većem riziku da krenu istim putem, stručnjaci ističu da je upravo u tome značaj porodice, škole, sporta i društva - da mladom čoveku ponude alternativu, jer kako pokazuju brojni primeri, prezime može biti teret, ali ne mora biti i životna presuda.
Kurir.rs